Pokopah miso što visoko lijeće,
neispunjenih želja svih gorčine,
ko Črtomir, svu nadu zemne sreće;

dan jasan i dan tmuran u noć mine,
i veselo i bolno srce, sve će
smiriti groba tamnoga dubine.

France Prešern, Krštenje na Savici, Sonet Matiji Čopu

U Šmarje-Sap sam krenuo 20. prosinca. Vozio sam starom cestom iz Ljubljane, kojom te put vodi iz Škofljice preko niza serpentina na uzvisinu i mjesto Mali Vrh. To je tamo gdje se Ljubljanska kotlina zavlači pod brežuljkaste predjele Dolenjske. Mali Vrh je sa Šmarjem spojen, a Šmarje je sjedinjeno s mjestom Sap, a dalje cesta polako vodi u Grosuplje. Nisam tu bio prvi put, ovuda sam već često prolazio, najčešće biciklom. No to nije neki predio koji bi ti ostao u sjećanju. Hladno i maglovito prije podne je tjeskobu, osamljenost i osjećaj kroničnog pomanjkanja identiteta potenciralo do vrelišta. Elementi svega onoga što manja slovenska naselja utapa u vrtlogu globalne urbanizacije, otu|enosti i nemarne entropije javljaju se gotovo na svakom koraku moje šetnje kroz naselje.